Oluja

I.

 

Mjesečina se probijala kroz krošnje stabala osvjetljavajući siluete u mraku.

 

Glasni koraci muškaraca prekinuli su spokoj noći. Jedan za drugim, ispunjavali su šumsku stazu obasjanu svjetlošću. Bez imalo straha kretali su se borovom šumom, budeći divlje zvijeri i ostale stanare hladnoga područja. No na svoj jad, prekinuli su san najopasnijem grabežljivcu od svih.

 

Očiju prošaranih gorućim prezirom, grabežljivac je promatrao muškarce kako se skrivaju iza životinjskog krzna.

 

Nepozvani, slobodno se krećući njenom šumom, budeći sve što joj je pripadalo, kako bi došli do onoga što je svakom kapljicom krvi štitila upravo od njih. Ratnica se osmjehnula. Oh, kako li će samo uživati dok će im zupčasti nokti derati kožu, baš kao što su oni činili njenim šumskim prijateljima.

 

Ratnica je nategnula strijelu spremajući se odapeti je prema probisvijetima koji su joj krali san. No, šuškanje je prestalo. Koraci su utihnuli i vjetar se umirio. Svaka kretnja kao da se stopila s elementalima i postala dio prirode.

Ljudi su bili naivni i slaboumni, nisu vidjeli u mraku, no svejedno su se bezbrižno šetali šumom. No njen vid bio je bolji tijekom noći kad je užarenu kuglu zamijenilo platno zvijezda.

 

Zvukovi su iznenada dolazili s istoka udaljavajući se od zimzelenih borova i nestajući iz vidokruga vilinske ratnice. Anora ih je i dalje mogla čuti, njihovo gnjusno pričanje i grohotan smijeh. Tijekom svih svojih sto dvadeset i četiri godine života nikada nije osjetila toliko gnjeva kao što je to bilo sada, u ovome trenutku, prema tim stvorovima.

Nisu bili svjesni koliko li su sreće imali. Da ratnica kojim slučajem nije pronašla hranu, lako ih je mogla zamijeniti sa srnetinom. Okus bi joj bio isti.

 

Anora je zatvorila oči i pustila vjetru da joj mrsi kosu. Kratki uvojci boje ebanovine plesali su s vjetrom. Pod prstima je osjetila studen zatim bujicu hladnoće kako se slabašno uspinje tijelom. Proživljavala je vjetar više no itko. Poznavala je njegovu jačinu i dodire. Bili su jedno – ona i vjetar dijelili su dušu.

Znala je to zbog vjetrove pjesme koja joj se zavukla duboko pod kožu, prste te dušu. Svaki  povjetarac njoj je predstavljao ponovno ujedinjenje s najdubljim kutovima same sebe.

 

Osvrnula se iza sebe i pogledala kobaltno kamenje kružnog oblika. Osmjehnula se misli koja joj je prostrujila umom. Ubojita ratnica čeka posljednje izdahe čuvajući naslagu kamenja. Ironija bi bila preblaga riječ za ovaj scenarij.

 

Plavo kamenje ponosno je sjalo na mjesečini. Slučajan prolaznik lako je mogao zamijeniti naslagu kamenja s bunarom. Ipak, njegova se vanjština nije razlikovala od ostalih bunara u okolici. No duboko pod zemljom ,,bunar” je dijelio dva svijeta, služeći kao vrata koja su ih spajala.

 

Anora je stala čistiti oštricu bodeža, u isto vrijeme osluškujući svojim vilinskim sluhom obzor. Morala je vječito biti na oprezu jer opasnost nije pitala niti čekala prigodan trenutak. Ne, opasnost se dogodi i to uvijek neočekivano.

 

Oči su joj se sklapale, ali Anora nije posustala ni trenutka. Zabila je nokte u dlanove probijajući tkivo sve do krvi. Morala je ostati budna i čuvati jedinu stvar koja joj je davala svrhu. Zakletvu koju je donijela hrabro je nosila oko srca, znajući što će se dogoditi ako se čovjek domogne i ovog bunara. Vilenjaci su bili divlji i agresivni, no nisu se mogli mjeriti ratobornošću i pohotom koja se protezala čovjekovim venama i punila mu srce pohlepom.

 

Prije se nalazilo svega nekoliko bunara koji su omogućavali slobodno kretanje u ostale svjetove. No, ljudska ksenofobija prevladala je njegovu želju za znanjem te su zatrpali svaki postojeći bunar, osim jednoga. Anora i ostali vilinski ratnici hrabro su čuvali posljednji prolaz boreći se skoro svakoga dana s čovjekom.

 

Na samome početku bilo ih je petero, sad je ostao tek jedan čuvar. Sve što je ratovanjem izgubila, bilo je ispisano po Anorinu tijelu. Protezalo se od ruku pa sve do gležnjeva u šarama ljubičaste boje, podsjećajući ratnicu zašto je bilo bitno ostati budan. Odgovor je ležao preda njom, sačinjen od plavoga kamena te prekriven mahovinom.

No Anora neće dati svoj život za kamen. Ne, učinit će to radi ispisanih šara po svome tijelu i zakletve koju su predstavljale. Ne samo prema vilinskom rodu, već i prijateljima čije su kosti gazile životinje dok im je duša tekla s potokom ili pratila ritam vjetra.

 

Anora si je dopustila tek na trenutak zatvoriti oči, udišući šumski zrak duboko u svoja pluća.

 

II.

 

Vjetrom se protezao pjev ptica prema proplanku pa sve do raskošnog zaklona stabala. Vilinski je ratnik vješto izbjegavao raštrkano granje i koprivasto tlo.

 

Miris koji ga je vukao prema cilju prostrujio mu je cijelim tijelom, obuzimajući mu svaki živac. Taj mu se miris ponekad znao ušuljati u san, ispreplitati maštu s javom sve dok ne bi osjetio fizičku bol.

Nije to bio samo miris već i sjećanje popraćeno njime, sjećanje na davno pobjeđene ratove i osjećaj trijumfa što bi se javljali svakoga puta kad bi osjetio nalet vjetra.

Baš kao i vilinsku ratnicu odavno odbjeglu. Ne samo od života koji su dijelili skupa, već njegova čeličnog srca.

Pratio je osjećaj koji je ležao duboko pod njegovim srcem, zakopan i zaključan.

 

Izvadio je oštricu mača, pripremajući se upasti u vidokrug ratnice. No, njen miris našao mu se s leđa. Ratnik je stisnuo držalo mača smišljajući sljedeći potez. Koraci su zastali puštajući tišini da se smjesti između dvaju vilenjaka. Nije se smio okrenuti, bilo bi to kao da joj je predao svoj mač i glavu na pladnju.

 

„Orion…”Na poziv svojega imena, ratnik koji je stoljećima gazio čovjeka i slavodobitno osvajao svaku bitku pred sobom, je pokleknuo. Iz ubitačnog stroja pretvorio se u novorođenče bez imalo samokontrole. Sve zbog sitne vilenjakinje iza sebe.

Okrenuo se.

 

Anorine oči razrogačeno su gledale Orionove. Nije ih ni na trenutak maknula s dva opsidijana koja su joj uzvraćala pogled. Svojim azurnim očima upijala mu je dušu, kopajući po emocijama duboko izvan dosega površine.

 

I dok su stajali jedan pred drugim, srca glasno odzvanjajući šumom, Orion je ispustio kapljicu koja mu je ostala pod okom. Onu koja nije željela izaći na dan njihova rastanka dok se njegova ratnica gušila suzama. Ta kapljica bila je kao i on – kukavica.

 

Koljena su mu popustila, prokleta bila što ga nisu slušala! Pokušao se održati na njima, no njegovo tijelo prestalo je slušati naredbe. Kao nekada, njihova poputna sinkronizacija srušila je mladu ratnicu na hladnu mahovinu. Sada su oboje klečali, lica ispunjena suzama, bez ijednog pomaka.

Riječi im nisu napuštale usnice jer one su bile marginalne. Oči su im zamjenile usta te su međusobno komunicirali dugim pogledima.

 

Orion je vidio sve što je njegova mala ratnica proživjela, njegova oluja. Žar i energija koji su tekli njegovim tijelom mogao je obuzdati samo njen vjetar. Tako je i bilo. Stoljećima su se međusobno ispunjavali darovima prirode dok naposljetku nisu postali jedno. On je osjećao njen vihor, bila ona miljama daleko ili stajala točno pred njim – a ona je mogla okusiti pepeo i osjetiti toplinu čak i na najhladnijem kontinentu. Njihovi darovi međusobno su se isprepletali, tvoreći mašnu svih postojećih darova majke Prirode.

 

Čak i sada, dok je stajao ispred nje, znao je kako osjeća njegov vjetar, kako se stapa s njim i postaju jedno. Čak i nakon svega što joj je učinio prije jednog stoljeća.

 

Anora je pustila kapljice da teku i uzdignula se s vlažnoga tla.

Pogledala je Oriona s visoka, stojeći snažnih ramena usprkos teretu koji je počivao na njima.

„Što radiš ovdje?” Nije obrisala kapljice s lica dok mu se obraćala.

Ne, ona se nije trebala sramiti svoje krhkosti, za nju je to bilo nešto pobjedonosno.

 

Orion je ponovio njenu kretnju te napustio mjesto s hladne mahovine.

On nije imao toliko snage u ramenima te je obrisao tu jednu kapljicu koja mu se našla na isklesanom obrazu.

„Nosim vijesti.” Vidio je pogled u njenim očima, žar koji bi ga prije toliko godina raspalio. Znao je što je pomislila, zašto baš on? „O ljudima.”

Anorino srce napravilo je glasan poskok, no ništa je nije moglo otkriti osim Orionova vilinskog sluha.

„Slušam.” Izrekla je skrivajući šare po svojim rukama.

Njegove šare, one koje joj je zimskog jutra prenio na tijelo. A s time osudio na život koji nije izabrala, život koji nikada neće biti potpuno njen – samo kako bi nju spasio od strahota koje su im se približavale.

Njena tvrda glava nikada mu nije oprostila. Nikada ni neće.

 

Orion je prepoznao nestrpljivost u njenom pogledu, čežnju koja se borila sa željom ponovnog ujedinjenja. No, njihovo vrijeme je prošlo. Pregazila ga je tuga, bol i njegove krive odluke.

 

Želeći se što prije maknuti od ratnice koja mu se poigravala otkucajima srca više nego ijedno bojište, izustio je: „Dolaze, Anora. I to uskoro. Kralj Xenon poslao me da upozorim posljednju čuvaricu preostalog bunara na opasnost koja se sprema.”

Primijetio je njeno smračenje u pogledu, Anora je spustila obrve u ravnu liniju. Znao je što čini, analizirala je slijedeći potez. „Ne možeš se ostati boriti. U tome i jest stvar. Kralj Xenon me poslao da te potjeram od krvoprolića koje će uslijediti ostaneš li. ”Orion se iskreno ponadao da su njegove riječi doprle do njegove Oluje.

 

Anora je pogledala svoje ruke ispunjene ljubičastim šarama koje su predstavljale ono što je bila i za što se borila. Čuvarica.

S toga kad je pogled usmjerila na ratnika gorostasnih mišića, napeto se osmjehnula.

 

Nije očekivao ništa manje. I u tom trenutku drevni je ratnik primijetio od čega je njegova bivša ljubav bila satkana – jezovite šume i hrabrosti veće nego u bilo kojem vojniku na bojnom polju. Nakon par stoljeća pomolio se onome tko je slušao, da mu održi na životu njegov plamen i vjetar i tlo na kojemu je stajao. Pomolio se i dopustio svjetlosti dana da upije prizor pred njim.

 

III.

 

Sunce se krenulo uzdizati pod horizontom, polagano izlazeći iz plašta kraljice noći. Prve zrake svijetla slale su svoje molitve napačenoj zemlji, izmorenoj od ratovanja.

 

Gusta magla sačinjavala je nevidljiv zid vojnicima koji su kao jedan stupali u jezovitu prašumu. Koliko će proći prije negoli uspiju srušiti vilinsku ratnicu? Koliko će zemlje morati urušiti i umrljati krvlju. Njihove zemlje. One koju je čovjekov otac obradio, zatim predao u ruke vilenjaka. Radi čega? Tako banalne stvari kao što je to mir – pff! Kako glupa zamisao – pomislio je svaki pojedini vojnik dok se gubio u zaklonu granja.

 

Vojnici nisu mogli dočekati kraj ovoga rata kako bi se mogli vratiti u svoje mirne i tople domove. I dok su se uspinjali bregovitom stazom, opazili su čopor vukova kako im priječi put.

U boju su rezali zvijeri pred sobom trgajući im krzno te gazeći njihova tijela svojim čeličnim čizmama. Vukovi su im uzraćali, povlačeći ponekog vojnika sa sobom u zagrobni život. A nakon što su pobili i posljednjeg vuka, trijumfalan krik odjeknuo je duž šume.

 

Došao je sve do kobaltnog bunara.

 

————————————-

 

Vilinska je ratnica promatrala stado koje je trgalo granje pred sobom približavajući se kao kakva bolest. Nije ni na trenutak pokleknula.

Uzdignute glave gledala je smrt u oči. Njihov nasilnički krik i jurnjavu niz njenu šumu.

Stisnula je koplje čvršće uz sebe, pripremajući se predati svoj ovozemaljski život.

Ne zbog kralja Xenona ili tla na kojemu je stajala, već njenih prijatelja po čijim su kostima agresivno gazili vojnici.

 

Bunar koji je štitila predstavljao je tek ono čemu se mogla nadati – bolji svijet. Onaj u kojemu nešto drugačije neće biti zakopano stotinama kamenja. Samo zbog ljudskoga straha od nepoznatog. Oni koji imaju želju istraživati, mogućnost će im biti dana.

Nitko se više neće morati zadovoljavati ovim svijetom jer vilinska ratnica sačuvala im je svijet izvan ovoga. Svijet u kojemu još žive krilati gmazovi koji izdišu vatru nad duguljastim vodenim stvorovima. To je drugačiji svijet u kojemu vrijede drugačija pravila, možda će osobe koje nisu pripadale ovome svijetu, konačno pronaći svoje mjesto.

 

Stoga, kada se Anorin ratni krik protegao šumom, jedino su ga mogle osjetiti ptice i ratnik na drugoj strani šume – jer on nije dolazio u nijednom drugom obliku, negoli vjetru.

Anora je udahnula svjež zrak koji je toliko voljela. Miris bora utisnuo joj se duboko u sjećanje.

Uskoro će i ona letjeti s pticama i mrsiti borove iglice. Uskoro.

 

Vojnici su došli podno brijega na kojemu je počivao bunar. Rezali su granje i trgali borove sve dok ih vatreni plamen nije zatekao, štiteći put do bunara.

Anorino cijelo tijelo je gorilo. Plamen joj se zavukao duboko pod kožu, braneći je od napadača.

Orionov poklon.

Nitko se nije usudio pomaknuti jer spektakl boja koji je igrao pred vojničkim očima krao je dah. Od tamnoplave pa sve do zagasito crvene, njeni plamenovi lebdjeli su, ne samo u njoj, već iznad nje, čineći krug vatre oko vilinske ratnice. Ljubičaste šare blještale su intenzivnom svjetlošću. Ovo je bio i njihov dan, njihov trenutak da zablistaju i pridaju svoju žrtvu ratnici koja ih je nosila skoro cijelo stoljeće.

Anora se nasmiješila. Plamenovi su se rasprsnuli na sve strane.

 

Vojnički krikovi, glasni i hrapavi, odzvanjali su šumom. Uskoro su uslijedile paljbe njihovih plamena. Vatrene strelice letjele su prema Anori. Ratnica je vješto izbjegla svaku koja joj se našla na putu. Uspjela je raniti i uništiti pokojeg vojnika, no bilo ih je previše za poraziti.

 

Minute su se pretvorile u sate, od kojih niti jedna strana nije utihnula. Bitka se žestoko nastavila. Ubrzo se pokraj Anorinih leđa stvorio hladan zrak, vjetar je zapuhao te ugasio vatrene strelice.

Anora se nije trebala okrenuti, osjetila je njegovu prisutnost čim se našao na bojnom polju.

Orion je stao rame uz rame s ratnicom.

Kao nekada. Dva nepobjediva vilinska ratnika bore se rame uz rame, čuvajući jedan drugoga od napadača. Je li to bilo dosta? Samo njih dvoje protiv cijelog čovječanstva.

Anora nije mogla obuzdati misli. Previše toga je izgubila, još jedan gubitak bio bi presudan za njeno zdravlje.

 

Odgurnula je Oriona u stranu, najjače što je mogla. Utišala je plamenove samo na trenutak, pozivajući svaki živući element.

Tlo pod njenim nogama lagano je podrhtalo. Valovi iz bunara uzdignuli su se i stvorili štit oko Anore. Plamen je gorio duboko pod njenom kožom dok je preda njom stajao vjetar, kao posljednja točka u formuli.

Anora je duboko udahnula zrak, opraštajući se od svega lijepoga što je imala čast upoznati.

Izdahom je nestao svijet.

 

———————————

 

Eksplozija je raznijela sve pred sobom. Orion nije mogao vjerovati.

Njegova Oluja; uspjela je. Spasila je posljednji bunar – dala je počast svakom čuvaru bunara koji je postojao.

Njegov vječni plamen je utihnuo. Izgorio. No ispunio svoje dano obećanje.

 

Njeni darovi jedva da su ga okrznuli, dok se pred njim protezala livada leševa. Usudio se usmjeriti pogled u stranu. Stajao je nad njenim nepomičnim tijelom. Koža joj je bila sačuvana, neizgorena. Sve je djelovalo živo osim njenih očiju. Dubokom azuru nestao je žar.

 

Primio je njeno umrtvljeno tijelo, mičući uvojke kose s ratničina beživotna lica. Vjetar nije prestajao puhati, pokušavajući vratiti život koji je iščeznuo iz njegove Oluje.

Nad prostranstvom neba sunce se ponovno počelo probijati. Buditi. Nešto što njegova voljena nikad više neće učiniti. Nije mu imalo smisla kako sunce može sjati, ptice pjevati a vjetar puhati dok je njegova ratnica utonula u vječan san.

I konačno – potekle su kukavične suze.

 

Nad brijegom uzdignula se kiša, oplakujući žrtvu zajedno s vilinskim ratnikom. Ptica veličanstvenih vatrenih šara preletjela je iznad bunara, njen krik jednak vjetru i oluji.

Njegovoj Oluji.

 

Zamahnula je svojim dugim krilima te uletjela u bunar, njen povik odzvanjao je iz nekog drugog svijeta.

Iz neke druge nade.